Danas je tačno 40 godina od smrti našeg jedinog nobelovca, Ive Andrića. Rođen, oktobra 1892 g. kod Travnika, umro 13. Marta 1975 g. Kada bi se nekom silom vratio u zemlju iz ko je otišao u večnost, ne bi ni mogao poverovati koliko smo je upropastili i koliko smo udaljeni od onog šta smo imali u zajedničkoj zemlji. Kada bi se nekom silom i vratio na ovaj svet i u svoju domovinu., pomislio bi da je došao u neku drugu i nepoznatu zemlju, a kada bi ipak shvatio da je to, ta ista njegova domovina, od žalosti bi ponovo umro.
Nobelova nagrada
Prijedlog za dodjelu Nobelove nagrade za književnost, potekao je od Saveza književnika Jugoslavije i Rodoljuba Čolakovića, koji je švedskom ambasadoru 1958. godine, predao prevod Andrićevih pripovjetki, objavljenih prije Drugog svjetskog rata u Njemačkoj.[13] Drugi kontakt Kraljevske švedske akademije s djelom Ive Andrića je romanom Na Drini ćuprija, navodno neuspjelim prevodom na francuski jezik, kog je Erih Koš, ponudio nekom izdavaču, ali knjiga nije izdana u Norveškoj. Istom prilikom Koš je primljen od sekretara Akademije Andersa Österlinga, s kojim je pokušao naći nešto u arhivama o jugoslavenskim piscima. Međutim o Andriću, kao ni o Miroslavi Krleži nije bilo priloga u registru Fondacije. Zvaničnu kandidaturu poslao je Aleksandar Vučo, tada sekretar Saveza književnika, te je osim Andrića, predložen je i hrvatski književnik Miroslav Krleža.[13] Ostali kandidati za dodjelu nagrade, te godine bili su: Amerikanac John Steinbeck, Italijan Alberto Moravia i Englezi Graham Greene i Lawrence Durrell.[15] Dobijanjem Nobelove nagrade 1961. godine, Krležin odnos prema Andriću se mijenja, te ga on pokatkad naziva fra-beg Ivo, aludirajući time na Andrićevu fratarsku uzdržanost i na njegove istočnjačke, gospodske manire.[13]. Nagrada je Andriću uručena 10. decembra 1961. godine, na svečanosti na kojoj je pročitao svoj govor O priči i pričanju:
U izvršavanju svojih visokih zadataka, Nobelov komitet Švedske akademije rešio je ovog puta da pisca jedne, kao što se kaže, male zemlje odlikuje Nobelovom nagradom koja, merena međunarodnim razmerama, znači visoko priznanje. Neka mi je dopušteno da, primajući to priznanje, kažem nekoliko reči o toj zemlji i dodam nekoliko opštih razmatranja u vezi sa pripovedačkim delom koje ste izvoleli nagraditi.
Moja domovina je zaista „mala zemlja među svetovima“, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju sveta na njene kulturne napore, i to upravo u vreme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih dela počela da prodire u svet, u opravdanoj težnji da svetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam srećan što vam u ovom trenutku i sa ovog mesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno ali iskreno da izrazim…
— Prvi dio Andrićevog govora O priči i pričanju, na dodjeli Nobelove nagrade[2]
