Novo etablirano srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“ u Beču, predstavlilo je novo
knjkževno izdanje Vjere Rašković -Zec u prostorijama Srpske Pravoslavne Crkve u trećem bečkom Bezirku, koje im je u ove svrhe crkvena uprava i ustupila.U ovoj manifestaciji su učetvovali za organizatora i predsednika „Prosvjete“ , Srđan Mijalković,koji je ujedno i recezent, zatim ostali učesnici: Mileva Čović, Stjepan Herman,Radiša Đjokić,Ankica Kukić, Ljiljana i Darko Markov i na harmonici umetnik Ćira Legenda.Nije slučajno da je i Vjera Raškovic postala član ovog društva, koga je moglo bi se reći ovde i u ovoj zemlji priželjkivala. Možda toga ni sama nije bila svesna ali, kako je rekla prilikom besede o svojoj novoj knjizi koju je nazvala OGNI SPERANZA „bez nade“.Priželjkivala možda ne samo zbog toga što nije bilo udruženja ili nekih drugih grupa kojima je ona manje ili više pripadala, naprotiv toga ima i bilo je tokom svih ovih godina u ovom gradu. Kulurne organizacije su se
uvek stvarale i gasile ali, ovo društvo „Prosvjeta“ sa svom svojom slavnom prošlošcu je upravo ono
čemu se ona obradovala i postala jedan već slavljen član tog priznatog društva u ovoj zemlji.U ovom kao i svim njenim delima uvek je moralo biti neke manja ili veće zagonetnosti. U ovoj njizi ima mnogo više tajanstvenosti nego što neko, kao napr.ja, i slicni meni mogu da „nose“. Ali, nije to razlog mog bavljenja ovom divnom Ženom-piscem i ovom Knjigom koju je upravo predstavila.Možda je sa ovom knjigom upravo još jednom potvrdila
da je poeta, pravi bečki poeta.
Večiti entuzijasta, neraskidivo iznosi pred svet ono najvrednije što su joj preci nemo stavili u kolevku, kao jedan „busen“ pod jednu i jedan pod drugu mišku i pustili je da ide.. Da ide u svet, dalje od svoje braće, dalje od svojih, i da mrvice rasipa od samog početka ostavljaju trag svuda gde ona prođe. Tako je i ova knjiga kao i mnoge pre ove u kojima je pisala o nesreći Srba iz Republike Srpske Krajine. O kojima je objavila zbirku pesama „Sjene Izgubljene“ iz koje moram da citiram pre svega ovu njenu pesmu:
SUNCE JE ZAŠLO
Zašlo je Sunce nečije sreće
zašlo je Sunce moje sreće
zašlo je Sunce sreće tvoje
sunce nesreće ne posteje.
Mnoga sunca zadoše
BLJESKOM u OLUJI
za visoke gore
Dinaru
Prominu
Kozjak
Kozaru..
I ovog trena umire nečije sunce
u duboku moru
nad pustim žalom
ali u mrke trstike
Krke
gdje igraju se
neka tuđa djeca.
prati ga hropac Milanov
ili krik Jovana ko se rada.
Sunce nad završetkom
Sunce nad početkom.
Hoce li i k nama
doplovit zlaćana lada
hoce li plave zore
razbudit naše
usnulo Sunce
razasjat ga u nvi dan?
Kad nam se brate
price
ispunit ce pjesmom
veseli let.
Grudi se napinju nadom
rađa se
i u nama
neki novi svijet.
Vjera Rakovic-Zec,
Zatm slede mnoga njena dela a ovo je sada najnovija knjiga koju naziva OGNI SPERANZA „Bez nade“.Na šta bi ja mogla dodati; da, i „bez nade“, život ide dalje a možda bi se to moglo najbolje razumeti ako shvatim kao vapaj za onim svetom koga je pisac znao ili mislio da zna a koga sada To će pokazati i pesme iz ove nove zbirke od kojih ću nekoliko za vas i prepisati:
FIGURA BEZNACAJNA
U šahu životnog kaosa
beznačajna sam figura
teglenje robijaša
spremna robovati
u slijepoj trci
krećem
kud me vuče srce
lüda
krivac svih zabluda
tutora ište
raskoalašeno derište.
Sporu na riječima
život me ušutkao
i-stao.
ŽIVOTNA PITANJA
U natrag se mnogo zbilo
dogodilo
za naprijed malo ostalo
život lakovjerca nasamari
gasi se i pali srcem
prekidačem
s oblakom se skitara
varalica stara
proziran mu veo
primiren vulkan u meni
proradi…
samo su dva pitannja žiža
luda:
Odakle?
Kuda?
MASKIRANO ZRCALO
Maske za zrcalo ne postoje
prekrit ga mogu
crnim velom
krpicom neveselom
al* tada ne vidim ništa
život mi se rada
iza stisnutih vjeđa-
Moj životicć mali
maleni
vrevom opkoljena
a pustinja u meni.
KRIPTOGRAMI ŽIVOTA
Od djetinstva dobih RAT
da dar
otud mi zlo gospodar
slaba
pred zla gazim
i plovim
ladica svakim danom
trulija
rješavam iste kriptograme
k*o mnogi prije
misterije
vijugaju staze života
putima odvć drugim
dodavma plutam
što nikakvu cilju ne dovode
zalutam…
A možda nije trebalo mnogo
da sanje se ne sruše
tek pogled jedan
do dna duše.
ŽIVOT U KOLORU
U gomili životnih boja
jedva mi dostupna pokoja
pod suvom gredom
dom
crnog i crvenog pauka
sive im mreže
tvrde od čelika
život spleten
padam i ustajem
pužem
adagio maestozo
u sebe ulazim
dalje živujem
gazim…
Život dan po dan
teče
i već je veče
puna muka
pa moć crnog
i crvenog pauka.
COPOR VUKOVA
-ŽIVOT SHVAĆATI OZBILJNO!
propovijedaju korioci
svih vjera
govorđžije
uvijeni u crne mantije
ozljedljiva žudim da budem
netko drugi
nova…
da u ljudima ne peproznajem
svoj prošireni čopor
vukova.
ČOVJEK ČOVJEKU
Čovjek bi Čovjeku
trebao NETKO biti
a ne tek NEŠTO
skriveno vješto
iza maske
čovječuljak a nije ptica
da nebom šestari
čeljd bijesna
Zemlja im tijesna
za njih daljine
ne postoje.
Odlaze u gluhe prostore
gore
bez noči i dana
bez zore…
I, Vjera Raškovic tako ispisujuci stranicu po stranicu svoje knjige školskih dimenzija sa 250 stranica, biserom do bisera..neki mutan a neki jasan kao suza, ona njena kojom stalno natapa staze puste ali ipak ide dalje – jer svuda je „njen svijet“.
urednica: mirel tomas
Nastavak proslave u kaffe „DAMIANI“ Wien 3. Rennweg 22
